Naslovna Fenomeni POLU NOMADI SA GRAN ČAKA

POLU NOMADI SA GRAN ČAKA

2797
0
PODELI

 

Njih ne brine kad hakeri upadnu u kompjuterski sistem, ako akcije na berzi počnu da rastu ili padaju, u slučaju da poskupi nafta, kad svetske sile zveckaju oružjem, a terorirti prete… Ne muče ih ni brige od kojih se nama diže kosa na glavi, koje izazivaju stres i druge traume… Jer, oni su pripadnici plemena koji žive izolovano u nepristupačnim delovima sveta i najčešće nemaju dodirne tačke sa takozvanim tekovinama civilizacije kao i kontakte sa onima koji se njima diče.

Neka od tih plemena, ipak, imaju sporadične kontakte ili sa predstavnicima humanitarnih organizacija ili sa antropolozima. Rekli bismo, na sreću, jer se na osnovu toga doznaje ponešto o njima i njihovom načinu života. Bez obzira na to ne može tačno da se utvrdi koliko je plemena u izolaciji, ali ih je najviše u južnoameričkim šumama Amazonije, na ostrvima u Indijskom okeanu, Okeaniji…

 

“Pravi ljudi”

I pre dolaska španskih osvajača, u centralnom delu Južne Amerike koji nazivaju Gran Čako, živelo je pleme Aioreo. U prevodu sa njihovog jezika to znači “pravi ljudi” ili “ljudska bića”. U ogromnoj ravnici, koja obuhvata pogranične predele Paragvaja i Bolivije, živelo je sedam odvojenih plemenskih grupa. Bez obzira na to što su svi bili izuzetno vezani za zavičaj (eami), svaka grupa vezivala se za neki njegov deo i na osnovu toga dobili su nazive. Među njima su bili Totobiegosode (ljudi iz mesta sa divljim svinjama), Garaigosode (oni koji žive u ravnici), Taheigosode (ljudi iz bogatog regiona)…

Španski dokumenti ukazuju na to da su prvi kontakt sa pripadnicima ovog plemena uspostavili jezuitski misionari 1720. g. i da su pojedini Indijanci prihvatili katolicizam. Misionari su na tom prostoru boravili 20 godina, a posle toga dokaza o kontaktima sa pripadnicima ovog plemena nije bilo do 1900. godine. Ovo pleme se ponovo pominje tokom rata koji su od 1932. do 1935. godine vodili Bolivija i Paragvaj. Tada je Gran Čakom prošlo 100.000 vojnika i u sporadičnim kontaktima sa pripadnicima plemena zarazili su ih raznim bolestima od kojih su mnogi umrli. Početkom 40-ih godina 20. veka izgrađena je pruga koja je prolazila delom teritorije na kojoj je živelo pleme Aioreo. To je bio početak njihovog proterivanja iz Gran Čaka, koji se intezivno nastavio i u narednim godinama. U početku su misionari, a kasnije i zemljoposednici i industrijalci iza kojih je stajala vlast obe zemlje, proterivali članove plemena sa zemlje na kojoj su njihovi preci odvajkada živeli. Koristili su i silu da “oslobode” prostor na kojem su sekli šumu, zemlju pretvarali u pašnjake, otvarali rudnike, naftne bušotine… Sve to je uticalo da neki od pripadnika ovog plemena slobodan život zamene onim u selima i gradovima.

Lovci i sakupljači

Po poslednjim popisu, pripadnika Aioreo plemena je u Paragvaju i Boliviji oko 5.600. Većina živi u urbanim sredinama, ali se pretpostavlja da je između 100 i 300 Indijanaca, podeljenih u šest ili sedam grupa, ostalo u divljini. Uglavnom su to pripadnici dela plemena koji se nazivaju Totobiegosode.

Oni su polunomadi, lovci i sakupljači, ali se u kišnim periodima bave i zemljoradnjom i gaje kukuruz, pasulj, krompir, duvan i nekoliko vrsta bundeva, uz pomoć štapova za kopanje i drvenih lopata. Ribolovom se bave samo dok su u naseljima. Ribu, najčešće jegulje, love rukama ili korpama od pruća. U lovu koriste toljage, tri vrste kopalja, kao i luk sa tri vrste strela.

Najčešća lovina su im divlje svinje, mravojedi, armadilo oklopnici, oceloti, pekari i kornjače čijim mesom se hrane. U ishrani koriste i veliki broj jestivog bilja i korenja, voće, semenke i med koje sakupljaju u šumama. Pojedine životinje, među kojima su majmuni drekavci, jaguari i tapiri, love usključivo da od njihovih kostiju, krzna ili kože naprave korisne alatke, posuđe ili obuću. Primera radi, od kože tapira prave sandale koje svi nose. Kad je o “odeći” reč, muškarci nose samo navlake za polne organe, a žene suknje pletene od vlakana biljaka ili životinjske dlake. U svakodnevnom životu upotrebljavaju krčage od pečene zemlje sa uskim otvorom na vrhu, posude od tikava, torbe od biljnih vlakana…

Hijerarhija i obeležja

Pripadnici ovog plemena podeljeni su u grupe koje imaju različitu moć i ugled u hijerarhiji. Svaka grupa ima obeležje izrađeno od različitih materijala i u karakterističnim bojama. Najviši status u plemenu ili grupi imaju poglavica i šaman koji zna mitove i pesme koje leče. Može da bude i više poglavica, ali najveći ugled ima onaj koji je ubio više zarobljenih neprijatelja ili životinja, ili je u isto vreme šaman. On je vođa u ratnim pohodima i mladići-ratnici ga bezuslovno slušaju.

S obzirom na to da su brakovi, koje ugovaraju porodice ili grupe, po pravilu monogamni, poglavice i šamani brinu o tome da se poštuje egzogamni princip – da u veze ne stupaju srodnici i pripadnici iste grupe. Mada nema konkretnih podataka, priča se da je u ovom plemenu bilo slučajeva čedomorstva. S obzirom na kodeks po kojem žive, antropolozi ističu da je to moglo da se dogodi samo u slučaju da je beba rođena van braka.

 

Šuma bolja od grada

Pripadnici Aioreo plemena koji žive u selima, a posebno u gradovima, suočavaju se sa siromaštvom i diskriminacijom. Uglavnom rade kao nadničari ili baštovani, a da bi preživeli, neretko se bave prosjačenjem. Mnoge žene iz plemena iz istog razloga bave se prostitucijom, a s obzirom na to da nemaju zdravstvenu zaštitu, kao i da bi izbegle odbacivanje članova zajednice, kriju to, pa nije mali broj obolelih od side. Mladi imaju slabe mogućnosti da se obrazuju, pa je budućnost pripadnika plemena neizvesna.

Zbog neimaštine pripadnici Aireo plemena najčešće žive u nehigijenskim naseljima i u kućicama od blata i trske. Zbog toga ne čudi što je grupa Indijanaca 2010. godine odlučila da se vrati na zemlju predaka i živi tradicionalnim načinom života, ali im to nije bilo dozvoljeno.

Sukob

Nije redak slučaj da misionari ubeđuju Aioreo Indijance koji žive u urbanim sredinama da pronađu saplemenike u džungli i privole ih da private nov način života. U decembru 1986. godine, jedna grupa krenula je i uspela u tome, ali je izbio sukob u kojem je pet Indijanaca izgubilo život, pa se odustalo od te ideje.