Naslovna Fenomeni CRVENI VODOPAD I DOLINA KUGLI

CRVENI VODOPAD I DOLINA KUGLI

2968
0
PODELI

FENOMENI

NEOBIČNE PRIRODNE POJAVE KOJE I DANAS ZBUNJUJU I OBIČNE LJUDE I NAUČNIKE

Kada su davne 1911. godine članovi ekspedicije na Južni pol u belini Antarktika ugledali vodopad crven kao krv, ostali su bez daha. Nisu imali vremena da se ovim prirodnim fenomenom detaljnije bave, ali je njihovo otkriće pobudilo interesovanje naučnika koji su posle toga dolazili u istočni deo Antarktika i pokušavali da objasne ovu neobičnu prirodnu pojavu. Reč je o crvenoj tečnosti koja izvire iz pukotine na glečeru i posle oko 400 m slivanja po kaskadama od leda uliva se u slano jezero Boni. Osim boje, karakteristično za ovaj vodopad je i da se nikad ne zaledi, iako se nalazi na jednom od najhladnijih mesta na planeti.

Gvožđe boji vodu

Naučnici koji su prvi pokušavali da odgonetnu razloge zašto je u Krvavom vodopadu, kako su ga nazvali, voda crvena objašnjavali su tu pojavu postojanjem crvenih algi u njoj. A to što se nikad ne zaledi pripisivali su izuzetno visokom salinitetu, nekoliko puta većem nego u slanom jezeru u dolini. Nezadovoljna ovim objašnjenjem, grupa stručnjaka je nekoliko decenija kasnije analizirala sastav vode i utvrdila da je, osim solju, prezasićena gvožđem koje u dodiru sa kiseonikom iz vazduha oksidira i “boji” je u crveno.

Naučnici su u istraživanjima koja su usledila, pri čemu su korišćeni čak i senzori, zaključili da se dvestotinak metara ispod leda nalaze ogromni rezervoari vode. Utvrdili su, takođe, da je temperatura te vode oko minus 5 stepeni C, kao i da je ona dvostruko slanija od okolnog mora što ne dozvoljava da se zaledi i na izuzetno niskim temperaturama. Osim toga, za razliku od podzemnih rezervoara na drugim delovima planete, ovde je prvi put otkriveno da u njima ima mikroorganizama.

Istraživački tim mikrobiologa potvrdio je 2009. godine ranija saznanja o postojanju 185 metara dugačkog podzemnog jezera. Analiza je ukazala da je voda u njemu “zarobljena” pre milion i po do dva miliona godina, da je gotovo bez kiseonika, kao i da u njoj postoji 17 vrsta mikroorganizama. Da bi preživeli, oni koriste jedinjenja sumpora i gvožđa tako da menjaju hemijski sastav vode koja, kad dođe u kontakt sa kiseonikom iz atmosfere, oksidiše i boji je u crveno.

Naučnici iz Harvarda, koji su se takođe bavili ovim prirodnim fenomenom, objašnjavaju da su mikroorganizmi u podzemnom jezeru bez svetla, slobodnog kiseonika, na niskim temperaturama i u takozvanom primordijalnom mulju razvili specifičan način opstanka, nezavisan od ostatka živog sveta. Postojanje ovakvog ekosistema u najekstremnijim uslovima na Zemlji išlo je u prilog naučnicima koji uskazuju da neki oblici života postoje i na drugim planetama Sunčevog sistema, recimo na Marsu, Mesecu, Jupiteru… Čak i ako se njihove teze ne potvrde, Krvavi vodopad na Antarktiku bio je i ostao i naučno i vizuelno čudo.

Kad divovi odmeravaju snagu

U zapadnom Kazahstanu, nedaleko od grada Šepte, nalazi se Dolina kugli ili Toriš, kako ovo mesto naziva lokalno stanovništvo. Reč je o stepskom području po kojem su rasute brojne stene u obliku lopti. Različite su veličine, ali je većina tri do četiri metra u prečniku. U jednoj od legendi koju prepričava lokalno stanovništvo, govori se da je reč o dolini u kojoj su divovi svojevremeno odmeravali snagu, bacajući kugle, a ko je uspeo najdalje da ih hitne, postajao je prvi među jednakima. Kada su divovi nestali s lica zemlje, ostale su loptaste stene da svedoče o njihovom nadmetanju.

Iako nastanak ovog prirodnog fenomena naučnici nisu pomno istraživali postoji teorija po kojoj su ove stene u obliku lopti počele da se formiraju posle elektiričnog pražnjenja u Zemljinoj kori koje je formiralo njihova jezgra od istopljenih metala iz lave. Posle toga je došlo do taloženja različitog materijala, po svoj prilici vulkanskog pepela, a na površinu Zemlje lopte su dospele posle erupcije vulkana ili velikih tektonskih poremećaja.

Većina naučnika, ipak, smatra da su jezgra ovih kugli nastale u plitkom toplom moru od silikatnog planktona, a potom se na njega taložio različit materijal kao što su pesak, glina…. U prilog ovoj tezi idu ostaci vodenih organizama (školjki, skeleta riba…) koji mogu da se nazru u jezgrama lopti raspuklih zbog delovanja atmosferskih pojava. Posle povlačenja mora ove kugle su ostale u stepskom predelu u Kazahstanu i pod dejstvom sunčevih zraka i vetra postale su čvrste kao stene. Ovu hipotezu o načinu formiranja doline kugli podržava i postojanje sličnog fenomena na drugim mestima na planeti. Među njima su i one na plažama Novog Zelanda.

Duga pod vodom

U okviru Nacionalnog parka glečerskih jezera u američkoj državi Montana, na granici sa Kanadom, nalazi se oko 700 vodenih površina nestvarno bistre vode. O tome svedoči podatak da se svaki detalj na dnu jezera vidi čak i na dubini od 30 ili više metara. To se objašnjava niskom temperaturom vode što nije pogodno za razvoj planktona koji muti vodu.

U jezeru Mek Donalds, koje se nalazi u zapadnom delu ovog Nacionalnog parka, posebno interesovanje naučnika privukli su različito obojeni obluci šljunka koji krase dno. Njihova boja je u različitim nijansama crvene, zelene, plave… Analizom je utvrđeno da boja šljunka zavisi od vremena i mesta nastanka stena koje ga okružuju, kao i perioda kad su ih glečeri, spuštajući se sa obližnjih planina, doneli na dno jezera. Presudna je, kažu, ipak količina gvožđa u njima. Primera radi, svetlocrvenu boju kamenje je poprimilo oksidacijom ovog metala u plitkoj vodi, dok je jarkozelena takođe posledica oksidacije gvožđa, ali u dubljoj vodi s manje kiseonika.

Kad je već reč o koloritu prirodnih fenomena, nemoguće je da se ne pomene i reka Kanjo kristales u Kolumbiji. Nazivaju je i “reka u pet boja”. Ona se spušta sa planinskog venca Sijera de la Makarena i tokom sedam meseci ima boju kao i svaka druga, međutim, od jula do decembra podseća na dugu, jer poprima žutu, zelenu, plavu, brojne nijanse crvene… Jedan od razloga je biljka Macarenia clavigera koja raste u koritu i daje reci crvenu boju, alge i mahovina vodu “boje” u zeleno, stene u tamne kolorite, kristalno čista voda u plavo, pesak u žuto… U zavisnosti od toga kakvi su trenutni meteorološki ili prirodni uslovi, boje dobijaju različite nijanse. Tokom oblačnih i kišnih dana, one su zagasitije, a njihov intenzitet zavisi i od toga da li je u blizini neki vodopad, stvara li reka brzake ili mirno teče… Sve to ovu reku čini jednom od najživopisnijih na svetu.

 

Prirodni svetionik

Mnogi u šali kažu da onima koji žive na prostoru gde se reka Katatumbo uliva u jezero Marakaibo u Venecueli, noćne svetiljke nisu potrebne, jer je ovo prostor sa najvećim brojem udara munja tokom godine. Kad je ovaj prostor ulazio u Ginisovu knjigu rekorda, zabeleženo čak 250 atmosferskih električnih pražnjenja godišnje po kvadratnom metru, kao i da ovaj “prirodni svetionik” može da se vidi na udaljenosti od 400 kilometara. Frekvencija munja je, inače, manja tokom januara i februara, jer se radi o sušnim mesecima, dok maksimum dostiže na vrhuncu kišne sezone, u oktobru. Tada može da se vidi i do 28 munja svakog minuta!

Mnogi naučnici pokušavali su da odgonetnu uzrok učestalih električnih pražnjenja na ovom prostoru. Pojedini su bili ubeđeni da munje privlači uranijum koji je pronađen u blizini jezera, neki da je “krivac” povećana koncentracija metana u vazduhu iz naslaga nafte što prouzrokuje veću provodljivost vazduha…

Ispostavilo se, međutim, da nijedna od ovih teorija nije tačna. Razlozi su mikroreljef i mikroklima ovog područja! Jezero Marakaibo nalazi se u depresiji koja je sa tri strane okružena obroncima visokih Anda, a sa severa ga uski prolaz povezuje sa venecuelanskim zalivom u Karipskom moru. Osim toga, ovaj prostor preseca 10. paralela južne geografske širine što znači da se nalazi u tropskom klimatskom području sa visokim temperaturama. Zbog toga je tokom dana isparavanje vode iz jezera i okolnog močvarnog područja veliko, a u smiraj dana vetrovi koji dolaze s mora pokreću ove tople i vlažne vazdušne mase ka kopnu. “Bedem” od visokih obronaka Anda to onemogućava, zaustavlja ove vazdušne mase i gomila ih, a istovremeno se s planina spuštaju hladne vazdušne mase, potiskuju topao i vlažan vazduh, formiraju se moćni kišni oblaci puni elektriciteta i počinje “igra hiljada munja”. Zbog gotovo neprestanog električnog pražnjenja ovaj predeo je i nepresušna fabrika ozona.

Karlo Kubiček