Naslovna Životinje Egzotika PREŽIVLJAVANJE RETKIH VRSTA IZ ŽIVOTINSKOG SVETA NA ZEMLJI ZAVISI ISKLJUČIVO OD (NE)BRIGE...

PREŽIVLJAVANJE RETKIH VRSTA IZ ŽIVOTINSKOG SVETA NA ZEMLJI ZAVISI ISKLJUČIVO OD (NE)BRIGE LJUDSKOG RODA

4497
0
PODELI

Gorka istina opstanka

U današnje vreme sve češće saznajemo kako, jedna za drugom, iščezavaju mnoge životinjske vrste. Pojedinih uopšte više nema, a ne tako davno, pre 10-15 godina, one su živele na Zemlji i svako ih je mogao videti.

Ljudski rod glavni je krivac koji ugrožava dalji opstanak životinjskog sveta na Zemlji. Gorka je istina da ljudi sve ređe razmišljaju o opasnosti koja preti opstanku flore i faune, i ta činjenica veoma je obeshrabrujuća. A šta će biti posle 20-30 godina? Šta ćemo ostaviti svojim naslednicima?

Ugrožene su sve vrste životinja, a među njima i veliki broj sisara.

Rečni delfin Bajdži (Lopotes vehillifer)

Ovaj rečni sisar živeo je samo u reci Jangce. Ovog delfina mnogi mešaju sa kineskim belim, ali su to u stvari dve različite vrste. Zvanično se smatra izumrlim. Glavni krivac iščezavanja ove retke vrste je industrijalizacija Kine. Istraživači su 2006. godine pokušali da u reci promađu makar jednog delfina, ali nisu uspeli. Međutim, već naredne godine kineski fotograf je uspeo da snimi delfina Bajdžija. Niko ne može potvrditi koliko ih je preživelo, a ako nisu izumrli, procenjuje se da nema više od 13 jedinki.

Zlatni tigar (Pantera trugrus)

Ovu unikatnu vrstu moguće je videti samo u zoološkim vrtovima, a ovaj opasan predator zlatnu boju dobio je zahvaljujući recesivnom genu. U prirodi, ljudi su zlatne tigrove prvi put sreli početkom 20. veka. U početku je neobična boja dlake objašnjavana uticajem prirodnog staništa, na kome je zemlja sadržavala veliku količinu gline i tigrovi su zbog nje lakše lovili. Ta teorija nije potvrđena, jer su naučnici dokazali da je i u zarobljeništvu moguća pojava takve boje.Nosioce recesivnog gena zlatne boje trebalo je pariti sa njihovim potomstvom što je učinjeno u domaćim uslovima. Bengal je prirodno stanište zlatnog tigra koji se smatra bliskim rođakom amurske vrste. Danas u različitim zoološkim vrtovima širom sveta živi oko 30 tigrova zlatne boje.

Javanski nosorog (Rhinoceros sondaicus)

Ova životinja se može videti samo u prirodi, jer nikome nije uspelo da ga odgaji u domaćim uslovima. Pripada rodu indijskih nosoroga, dostiže dužinu od 3 m i visinu od 1,70 centimetara. Nosorozi imaju obično dva roga, ali ova vrsta ima samo jedan, veličine oko 20 centimetara.

Nekada su njihova staništa bili prostori jugoistočne Azije. Nekontrolisano izlovljavanje i uništavanje prirodnih staništa dovela je ovu vrstu do granice iščezavanja. Danas na Zemlji, na ostrvu Java i u Indoneziji, živi oko 60 jedinki.

Okapi (Okapia johnstoni)

Mada je sličan zebri i žirafi, okapi je posebna vrsta u svom rodu. Po telesnoj građi sličan je konju, a prednje i zadnje noge su zebrasto obojene. Dlaka im je braonkaste boje sa crvenkastim prelivima, a njuška crna. Ima dugačak vrat i noge, ali ne tako duge kao žirafa. Dostiže težinu od 250-270 kg i dužinu od 1,3-1,5 m, dok mu se telo završava prilično dugim repom. Mužjaci imaju dva roga, dok ih ženke nemaju.Ima veoma dugačak jezik kojim može da obriše oči. Staništa ove životinje su na teritoriji Demokratske republike Kongo. Žive u tropskim šumama. Prebrojati populaciju ovih životinja je nemoguće, jer su veoma plašljive i izbegavaju čoveka. Uništavanje šuma, koje su njihovo prirodno stanište, doveo je ovu vrstu na ivicu iščezavanja. Mogu se videti u nekoliko rezervata u Republici Kongo, gde živi oko 165 jedinki.

Sejšelski belorepi leteći miš (Sminthopis granulipes)

Samo ime upućuje na staništa ovog retkog sisara. To su Sejšelska ostrva koja se nalazeu Indijskom okeanu, nešto severnije od Madagaskara. Nekada je populacija ovih krilatih sisara bila brojnija, ali je suženje areala prirodnih staništa dovelo do drastičnog smanjenja ove vrste. Danas na Sejšelima živi stotinak jedinki i taj broj se neprestano smanjuje.

Severna vombata (Losiorhinus krefftii)

Staništa ove retke životinje su severni predeli SAD gde ih je opstalo u samo dve kolonije. Severna vombata je dugačka oko metar.Nos joj je pokriven dlakom, što je jedna od karakteristika koja ga razlikuje od obične vombate. Dlaka im je veoma meka, braonkasta ili bela, i upravo je njeno kvalitetno krzno uticalo na nekontrolisano izlovljavanje tako da u postojeće dve kolonije živi oko 130 jedinki.

Crveni vuk (Cuon alpinus)

Obični vuk ima veoma bliskog rođaka – crvenog ili himalajskog, a smatra se izumrlim još od 1980. godine. U domaćim uslovima sačuvano je 20 jedinki, koje su se razmnožile na 207. Izvestan broj pušten je na slobodu u prirodna staništa gde su ovi predatori uspešno opstali. Danas, u prirodi živi oko 100 crvenih vukova i njihovo izlovljavanje jenajstrožije zabranjeno. Od običnih vukova razlikuju se po boji krzna i osetno dužem repu koji praktično dodiruje zemlju. Prirodna staništa crvenog vuka su azijski predeli od Tjen Šana i Altaja do Kine, Indije i Male Azije. Živi u planinskim oblastima do 4000 metara nadmorske visine.

Dugoprsti majmun (Torsius)

Stanovnik je ostrva jugoistočne Azije i nseljava područja Tajlanda, Kambodže, Indonezije i Filipina. Ogromno prostranstvo njihovih staništa ne znači i veliku brojnost ovih minijaturnih primata. Na pomenutim područjima su veoma retki, a najviše ih ima na ostrvu Borneo. Dostižu veličinu od 9 do 16 cm. i težinu od 100-120 grama.Zadnje noge su im dvostruko duže od trupa. Imaju izdužen rep od 25 cm, izrazito krupne oči koje su u srazmeri sa njihovim mozgom i neverovatno dugačke prste. Glava im je okrugla i veoma pokretna, sa velikim ustima i oštrim zubima. Interesantno je da su ova sitna stvorenja mesojedi. Oni ubijaju sitne ptice, insekte, guštere, slepe miševe i zmije. Veoma su okretni i strelovito napadaju svoju žrtvu i oštrim zubima joj probijaju lobanju. Žive u gustim šumama, a u lov izlaze noću. Nažalost, njihova populacija je u krajnje žalosnoj situaciji. Čovek nije u mogućnosti da pomogne, jer se dugoprsti majmuni ne razmnožavaju u domaćim uslovima.

Dugouhi skakač (Elephantulus)

Pripada grupi afričkih sisara i dostiže dužinu od 10-30 cm. i težinu od 400-500 grama. Rep je dugačak od 9-25 cm, dlaka je meka i svilenkasta, najčešće jednobojna (crvenkasto-crna). Ređe su susreću šarene jedinke. Na njušci je poduža rilica koju životinja koristi za nalaženje hrane. Rep je izdužen, bez dlake, a zadnje noge su nešto duže od prednjih.

Pomoću specijalnog sekreta koji se luči ispod repa, dugorepi skakači obeležavaju teritoriju. Tokom dana su veoma aktivni, dok stoje podižu se na sve četiri noge i ako osete opasnost, podižu rep i brzo skaču oslanjajući se na zadnje noge. Hrane se voćem, a ponekad jedu jaja ptica. Slabo piju vodu. Razmnožavaju se pet puta godišnje. U leglu je obično jedno mladunče ili dva.

Zupčasti testeraš (Pristis pectinata)

Pripada grupi veoma retkih životinja kojima preti iščezavanje. Karakteriše ga dugačkaizraslina koja se prostire ispred glave i oštri zubi iste veličine. Po građi tela, liče na ajkule. Škrge se nalaze u donjem delu i dosta su velike. Zupčasti testeraš dostiže dužinu od 7-8 metara. Živi pored obala Tihog, Atlanskog i Indijskog okeana. Ženka rađa prosečno 20 mladunaca. Pri rođenju njihova testera je mala i meka, a kasnije se izdužuje i stvrdnjava. Žive u manjim jatima i hrane se ribama.

Riličasto-surlasto psetance Petersa (Rhynchocyon petersi)

Ovaj sisar pripada porodici skakača. Naseljava šumske predele jugoistočne Kenije. Dostiže dužinu od 30-35 cm, težak je oko pola kilograma, a rep mu je dugačak 24 centimetra. Glava i stomak su riđi, a ostali delovi tela crni. Njuška ima izgled surle. Noge su kratke, ali su zadnje duže od prednjih. Na glavi ima male uši što ne smeta da odlično čuje. Veoma je aktivan tokom dana, ali se skriva u kućici od grančica i lišća. Hrani se insektima, mekušcima, ređe sitnim kičmenjacima. Žive pojedinačno ili u parovima koji se nikada ne razdvajaju. Ženka obično rađa dva mladunca koji posle nekoliko nedelja počinju samostalan život. Surlasto psetance ima izoštren njuh koji mu pomaže u traganju za partnerom i pri ishrani.

Dalekoistočni leopard (Panthera pardus orientalis)

Najkrupnija podvrsta leoparda koji živi u primorskim krajevima Sahanske oblasti. Nalazi se na ivici iščezavanja. U divljoj prirodi evidentirano je 40 jedinki od čega 30 na teritorijiRusije i samo 10 u Kini. Zabrana izlovljavanja važi još od 1956. godine, ali se to nije odrazilo na povećanje broja. Naprotiv, po najnovijim podacima u prirodi živi između 6 i 20 jedinki.

Floridska puma (Puma concolor coryi)

Nalazi se na ivici iščezavanja, a najveći krivac tome je čovek. Žitelji područja gde je i stanište pume su svoja stada konja i krava štitili od ovog predatora tako što su ga organizovano gonili pomoću pasa. Posledica toga bilo je smanjenje njihovog broja, koji je u 1970. godini iznosio samo 20 jedinki. Nekoliko puma nalazi se na teritoriji
Nacionalnog parka Everglejds, a zaštićen je i u nekoliko delova Floride. Sve to je uticalo na postupno povećanje njihovog broja tako da ih po evidenciji iz 2011. godine u prirodi ima oko 160.

Riđi vuk (Canus lupus rufus)

Živi u istočnim delovima SAD, a ugrožavanju opstanka ove vrste doprineli su obični farmeri, ubeđeni da je upravo vuk glavna opasnost za domaće životinje. Takav odnos prema ovoj životinji doveo je do njihovog praktičnog istrebljenja. Postojale su tri vrste ovih životinja, a danas je ostala samo jedna koja je evidentirana u Crvenoj knjizi. Činjenice dovoljno govore, jer ih u prirodi ima samo 270.

Zlatni lemur (Hapalemus aureus)

Tokom dužeg vremenskog perioda, mnogobrojni istraživači i ekspedicije nisu uspeli da
potvrde postojanje ovih životinja, pa su one tek sedamdesetih godina prošlog veka
pronađene u veoma malom broju. Danas ih ima samo 130, a glavni razlog iščezazavanja je nekontrolisana seča površina bambusa, njihovog prirodnog staništa.

Ljubiša Ž. Petrović