Naslovna Ekologija OPASNO DEJSTVO NISKIH DOZA ZRAČENJA

OPASNO DEJSTVO NISKIH DOZA ZRAČENJA

5578
0
PODELI

POSLEDICE BOMBARDOVANJA OSIROMAŠENIM URANIJUMOM NEDOVOLJNO ISPITANE KADA SE RADI O FAUNI SRBIJE

 

Korišćenje osiromašenog uranijuma u NATO bombardovanju SR Jugoslavije 1999. godine tema je o kojoj se već skoro dve decenije polemiše, i u stručnim krugovima i medijima. Ipak, nije mnogo prostora ostavljeno da se govori o uticaju zračenja radioaktivnih materija na životinjski svet. O ovoj temi smo razgovarali sa docentom dr Branislavom Mitrović, sa Katedre za radiologiju i radijacionu higijenu Veterinarskog fakulteta Univerziteta u Beogradu.

Koliko je veliko, i samim tim i opasno zračenja po životinje? Kako se konkretno to manifestuje?

– Jonizjuće zračenje u životnoj sredini potiče iz prirodnih i proizvedenih izvora zračenja i živa bića na Zemlji su svakodnevno izložena njihovom dejstvu. Štetni efekti jonizujućeg zračenja se mogu pojaviti kod svih živih bića, pa i kod životinja. One su različito osetljive na zračenje, najotporniji su gmizavci, zatim ptice, pa sisari. Osetljivost na zračenje kod životinja zavisi od njihove vrste, zatim vrste zračenja, doze i vremena ozračivanja, starosti životinja, pola, kondicije, uhranjenosti… – objašnjava naša sagovornica.

Da bi se klinički manifestovali štetni efekti zračenja u vidu akutne radijacione bolesti (akutni radijacioni sindrom), radiodermatitisa, steriliteta itd, životinje moraju da prime određenu dozu zračenja koja se zove prag. Sa porastom doze raste i intezitet nastalih efekata. U prirodi životinje mogu biti izložene ovako visokim dozama samo u slučaju nuklearnih akcidenata (Černobilj, 1986; Fukušima, 2011) ili korišćenjem nuklearnog oružja (atomska bomba).

Simptomi akutne i hronične radijacione bolesti su zabeleženi kod životinja posle nukleranog akcidenta u Černobilju. Simptomi hronične radijacione bolesti su dijagnostikovani kod ovaca i konja (starosti 3-8 godina) iz Belorusije, osamnaest meseci posle akcidenta. Životinje su bile letargične, iscrpljene, uočeno je otežano disanje, promene u krvi, hiperglikemija i niska koncentracija hormona štitne žlezde.

– Daleko veće interesovanje naučne zajednice predstavljaju štetni efekti niskih doza zračenja (doze manje od prag doze) – kaže dr Branislava Mitrović. – Smatra se da je svaka doza zračenja, pa i najmanje, potencijalno opasna. Ovi efekti nastaju ozračivanjem malim dozama zračenja tokom dužeg vremenskog perioda i manifestuju se pojavom karcinoma, leukemije, skraćenjem životnog veka itd. Osim navedenih efekata jonizujuće zračenje može da dovede i do naslednih (genetskih) efekata koji se uočavaju na potomstvu.

Jonizujuće zračenje predstavlja jedan od najjačih mutagenih faktora u životnoj sredini, ali je veoma teško dokazati da li je pojava neke bolesti posledica hroničnog ozračivanja, ili prisustva drugih mutagenih faktora (pesticida, teških metala itd.).

– Reparacija radijacionih oštećenja je jedan od najznačajnihi bioloških fenomena i najveći broj nastalih oštećenja u ćeliji se uspešno otkloni – objašnjava dr Mitrović. – Uspešnost reparacije zavisi od više faktora, kao što su doza i vreme izlaganja zračenju, vrsta ozračenog tkiva… Ukoliko je reparacija nemoguća, neuspešna ili neprecizna, može nastupiti ćelijska smrt, a ako ćelije i prežive, javljaju se mutacije i hromozomske aberacije koje mogu biti uzrok nastanka malignih oboljenja.

Da li su primećene neke anomalije kod životinja za koje se sa sigurnošću može tvrditi da su posledice zračenja?

– Na teritoriji Republike Srbije nisu uočene anomalije kod životinja koje možemo dovesti u vezu sa štetnim efektima jonizujućeg zračenja – podvlači dr Branislava Mitrović.

Gde je najveći uticaj zračenja i da li su neke vrste više pogođene od drugih?

– Prirodna radioaktivnosti na Zemlji nije ravnomerno raspoređena i zavisi od sadržaja radionuklida u zemljištu i stenama, nadmorske visine, geografske širine i dužine. Na Zemlji postoje biogeohemijske provincije kao što su: Brazil (Posas de Kaldas i Guarapari), Indija (Kerala i Tamil Nadu) i Iran (Ramsar) gde su izmerene doze zračenja i do 800 puta veće od prosečnih. Područja sa visokim prirodnim nivoom zračenja poznata su i u Francuskoj, Madagaskaru i Nigeriji. U Srbiji na području Stare planine se nalazi zatvoreni rudnik uranijuma, i tu je povišena prirodna radioaktivnost – kaže dr Mitrović.

Čovek svojim delovanjem može da dovede do preraspodele prirodne radioaktivnost. Zato je uveden termin TENORM, koji označava povišenu prirodnu radioaktivnost nastalu kao rezultat ljudskih aktivnosti tokom kojih je došlo do premeštanja prirodnih radionuklida i njihovog koncentrisanja u užem području životne sredine čoveka. Glavni antropogeni izvor uranijuma i pratećih radionukldia u životnoj sredini su prerada prirodnih fosfatnih ruda, primena fosfatnih đubriva, rastvaranje rudnog otpada u procesu dobijanja i prerade uranijumovih ruda, šljake i leteći pepeli termoelektrana i primena oružija sa osiromašenim uranijumom.

Da li se na osnovu onoga što je trenutno poznato može napraviti nekakva prognoza da li će se uticaj zračenja menjati u budućnosti i kako?

– Prirodna radioaktivnost datira još od formiranja planete – kaže dr Mitrović. – Smatra se da je nekada na Zemlji nivo radioaktivnosti bio daleko veći nego danas, ali da su se ti radionuklidi raspali i iščezli iz životne sredine. Nuklearni akcidenti i nuklearne probe predstavljaju najveći izvor proizvedene radioaktivnosti u životnoj sredini. Srbija nema nuklearne elektrane, ali svaki akcident sa oslobađanjem fisionih radionuklida u atmosferu ili vodu može dovesti do povišenja nivoa radioaktivnosti i u našoj zemlji.

U BiH i na KiM nisu rađene analize

– Na teritoriji Republike Srbije tokom NATO bombardovanja 1999. godine došlo je do kontaminacije životne sredine na jugu Srbije. Posle bombardovanja, teren je dekontaminiran i pod stalnom je kontrolom Agencije za zaštitu od zračenja i nuklearnu sigurnost Republike Srbije. Lokacije na kojima je dejstvovano municijom sa osiromašenim uranijumom u Bosni i Hercegovini i na Kosovu nisu dekontaminirane. Do sada na ovim područjima nisu rađene studije o uticaju osiromašenog uranijuma na žive organizme. U medjiima se često priča o efektima bombardovanja i učestaloj pojavi malignih obljenja kod ljudi, ali niko sa sigurnošću ne može da kaže da li je to posledica korišćenja municije sa osiromašenim uranijumom. Zato je potrebno napraviti međunarodni projekat u kojem bi učestvovali stručnjaci iz Srbije, Bosne i Hercegovine i sa Kosova. Cilj projekat bi bio da se odredi sadržaj radionuklida u životnoj sredini i lancu ishrane, ali i da se procene eventualno nastali štetni efekti kod životinja koje žive na tim područjima. Samo na taj način bismo mogli sa sigurnošću da kažemo da li je osiromašeni uranijum krivac za enormno povećanje broja ljudi obolelih od malignih oboljenja – zaključuje dr Branislava Mitrović.

Vanredne situacije

Sagovornica “Zova” precizira da postoje mere zaštite koje se uvode u vanrednim situacijama kada preti opasnost od radioaktivne kontaminacije, i one podrazumevaju zatvaranje životinja u hermetizovane objekte, zaštitu hrane i izvora vode, ishranu hranivima od prethodnih godina, upotrebu radioprotektora…

PODELI
Prethodni članak60. CACIB
Sledeći članakRIBARSKIM MREŽAMA SKUPLJAJU OTPAD