Naslovna Životinje Felinologija MOĆ MILJENICE “MJEU”

MOĆ MILJENICE “MJEU”

4189
0
PODELI


STARI EGIPĆANI STRASNO SU VOLELI MAČKE I SMATRALI IH BOŽANSKIM I SVETIM BIĆIMA, A ONE SU IH ZAUZVRAT ŠTITILE I DONOSILE SREĆU

 

Sudeći po arheološkim nalazima iz vremena starog Egipta, stanovništvo sa tih prostora gajilo je pravu strast prema mačkama koje su u njihovom životu igrale posebnu ulogu.

 

Prvobitno su verovali da donose sreću u njihove domove, zatim su ih smatrali svetim životinjama, da bi ih najzad pretvorili u prava božanstva kojima su se molili i očekivali da ih zaštite.

Arheološki nalazi

Postoje brojni dokazi o povlašćenom statusu ovih životinja u starom Egiptu, a jedan od njih je i pravo groblje mačaka koje je otkrila grupa arheologa pod vođstvom Stivena Sajdbotama, sa Univerziteta u Delaveru. Prilikom iskopavanja na jednom lokalitetu blizu Berenisa, egipatskog gradića pored Crvenog mora, arheolozi su otkrili preko stotinu skeleta mačaka, zakopanih u plitkim jamama. Prema njihovoj procen,i nalazi potiču iz perioda između 75. i 150. godine nove ere.

Ovo otkriće predstavljalo je pravo iznenađenje za egiptologe koji ovo malo groblje mačaka smatraju jedinstvenim. Poljska arheološkinja Marta Osipinska, koja je analizirala pronađene kosti, objašnjava da je u starom Egiptu kult mačaka predstavljao religioznu baštinu. Ovaj kult bio je toliko razvijen da pronalaženje skeleta ili mumificiranih mačaka, zajedno sa ljudskim mumijama, nikada nije predstavljalo specifičan događaj. Međutim, ona smatra da je groblje u Berenisi izuzetak, jer je namenjeno isključivo ovim životinjama, od kojih nijedna nije pokazivala znake bolesti ili nasilne smrti. Među njima je bilo i onih koje su sahranjene zajedno sa svojim metalnim ogrlicama, dok je pored dva mladunčeta pronađen nakit izrađen od ljuske nojevog jajeta. Ovi očigledni dokazi ljubavi prema mačkama su, prema mišljenju Marte Osipinski, plod tradicije stare više hiljada godina.

Pratilac čoveka

Prvi prikaz domaće mačke poiče iz 1870. godine pre nove ere, a otkriven je u grobnici visokog dostojanstvenika Knumhotepa III, u Beni Hasanu, u srednjem Egiptu. Pokojnik je prikazan kako harpunom lovi ribe, a mačka sedi na snopu papirusa i vreba plen.

Pripitomljavanje ovih životinja, koje su stari Egipćani označavali onomatopejskim terminom “mjeu”, počelo je nekoliko vekova ranije, s ciljem da se iskoristi njihova izvanredna spretnost u hvatanju miševa koji su ugrožavali skladišta žita. Tokom vremena, stanovnici doline Nila počeli su da cene i njihovu gracioznost i inteligenciju, očarani misterioznim oreolom koji je oduvek okružavao ova neobična stvorenja.

Za vreme srednjeg carstva, između 2040. i 1782. godine pre nove ere, mačka je već bila deo svakodnevnog čovekovog života, ne samo kao pomoć u odbrani od miševa, nego i kao saputnik u njegovom domu, u svojstvu kućnog ljubimca. Postala je toliko omiljena da su je često prikazivali kako graciozno sedi na stolici svog vlasnika, što nesumljivo svedoči o njenom povlašćenom položaju.

Divljenje prema ovoj životinji s vremenom se pretvorilo u obožavanje, a tome je verovatno doprinelo mnogo faktora. Stari Egipćani smatrali su, na primer, da je to što mačke spavaju sklupčane u obliku perece dokaz njihove božanske veze sa univerzumom i da predstavljaju inkarnaciju boga sunca Ra. Mislili su, u stvari, da ovaj bog sa svojom svetom barkom opisuje kružnu putanju oko svega što postoji: danju oko sveta živih, a noću oko podzemnog carstva onostranog.

Božanski atributi

Egipćani su bili očarani i mačjim neobičnim vertikalnim zenicama, tipičnim za sve pripadnice ove vrste, koje su joj omogućavale da vidi noću. Otud veza Meseca sa mačkom, personifikovanom u boginji Bastet. U pojedinim mitovima opisana kao kćerka boga Ra, Bastet je bila boginja ljubavi, seksualnosti, plodnosti, porodice, kuće, dece, muzike i plesa. Predstavljali su je na dva načina: kao mačku, ili kao ženu sa glavom mačke koja je nosila dugačku tuniku, tesno pripijenu uz telo. U desno ruci je držala sistrum, muzički instrument koji je predstavljao simbol opšte harmonije, a u levoj štap na čijem je vrhu bila glava zmije, simbol vrhovne moći. U gradu Bubastis, u Donjem Egiptu, gde je podignut hram u njenu čast, mačke su slobodno lutale, a vernici su se tu okupljali da bi posmatrali njihovo ponašanje i na osnovu toga tumačili volju boginje.

Imati mačku značilo je biti povlašćen u očima bogova. Mada se u egipatskoj Knjizi Mrtvih kaže da ova životinja ima devet života, njena smrt je predstavljala pravu nesreću. Kako piše Herodot u svojoj “Istoriji”, kad bi se to dogodilo, svi ukućani su očajavali kao da je umro neki član porodice i brijali su obrve u znak žalosti.

Kao i kod ljudskih bića, ritual sahranjivanja mačke podrazumevao je balsamovanje. Pripremu mumije Egipćani su završavali čvrstim zavojem od lanene tkanine, a na glavu su stavljali više ili manje verno izrađene maske sa mačjim likom. Onaj koji bi slučajno izazvao smrt mačke bio bi strogo kažnjen, ali bi onaj koji je to učinio namerno odgovarao kao pravi zločinac. O ovome piše rimski istoričar Diodor Sikulo, koji je tokom svoje posete Egiptu, povodom Olimpijade iz 60. godine pre nove ere, prisustvovao izvršavanja kazne nad jednim rimskim građaninom zbog ubistva mačke. Izbezumljena rulja ga je uhvatila i, uprkos molbama faraona Ptolomeja Dvanaestog, nemilosrdno mu oduzela život.

Pripitomljavanje

U starom Egiptu postojala su dva različita tipa mačaka: mačka iz džungle Felis chaus i divlja afrička mačka Felis silvestris lybica. Zbog svoje poslušne naravi, divlja je postepeno pripitomljena, u razdoblju između predinastičkog perioda, u IV milenijumu p. n. ere i srednjeg carstva, između 21. i 17. veka pre nove ere. Nizom ukrštanja sa drugom vrstom dobijeni su hibridi sa različitim bojama i šarama i manjim i vitkijim telom.

Pripremila: Slobodanka Jovičić