Naslovna Uncategorized LEPOTANI BEZ GOSPODARA

LEPOTANI BEZ GOSPODARA

2752
0
PODELI

OSIM po stoletnim šumama, prelepim proplancima i mirisnim narcisima, planinski masiv Stolovi koji se sa južne strane izdiže poviše Kraljeva, manastira Žiče, Mataruške Banje, srednjovekovnog grada Magliča i Ibarske klisure, prepoznatljiv je i po još jednoj nesvakidašnjoj atrakciji – krdu od pedesetak poludivljih konja koji već duže od tri decenije opstajavaju na ovoj planini.

Na Stolove, čiji najveći vrh Usovica doseže do 1.375 metara, pitome konje su najpre dovodili njihovi vlasnici – meštani sela podno planine da im, bar tokom leta, ne bi bili na teretu, i  ostavljali ih u planini zbog obilja zdrave i sočne hrane. Vremenom, konji su ostavljani sve duže, pa čak i da prezime, a onda je krdo počelo da se osamostaljuje i umnožava, pa i da poprima osobine divljih konja potpuno nezavisnih od ljudi.

Navikli na slobodu

Tako se, uprkos tome što su neki konji ostarili i uginuli, krdo predvođeno legendarnim pastuvom Morom postepeno uvećalo na pedesetak konja kojih bi verovatno bilo i znatno više da nije surovih planinskih uslova. Mnoga nejaka ždrebad sama stradaju ili, još nedorasla završe kao plen izgladnelih vukova, a ponekad i bezobzirnih dvonožnih kradljivaca. Konje, koji sve to preživljavaju, međutim, više ni njihovi vlasnici ne mogu da vrate s planine. A, i kad im to nekako i pođe za rukom, konji, posle dan-dva, opet pobegnu u planinu, na slobodu da gospodare nebeskim visinama.

– Na Stolovima imam deset svojih konja i svi su čipovani. Zbog dugogodišnjeg samostalnog boravka u prirodi to su sada poludivlji konji, ali i dalje veoma pametne, plemenite i odane životinje. Kao i ostali vlasnici konja na ovoj planini, redovno ih obilazim, timarim i hranim – priča Dragan Komatović iz Žiče, predsednik Udruženja ljubitelja konja „Stolovi“ koje broji sedamdesetak članova.

Surovi planinski uslovi, naročito u zimskom periodu, ne idu u prilog opstajavanju poludivljih konja. Nepristupačni i često zavejani šumski putevi i staze otežavaju vlasnicima i ostalim ljubiteljima da ih po snegu obiđu i donesu im hranu.

Hrane ima dovoljno

– Kritično je bilo u februaru 2012. kada je napadao veliki, gotovo nezapamćeni sneg. Tada smo konjima helikopterima MUP doturali kabastu hranu. Ove zime koja i nije bila žestoka konji su u dobrom stanju i što je najvažnije nisu izgladneli, a mi smo im još pre prvog snega ostavili dovoljne količine hrane. Mada, opstaju konji na Stolovima i u teškim uslovima. Znaju svaki kamen, svaku vrzinu na planini, znaju gde ima zavetrine i gde mogu da se sklone kada počne da duva hladan, planinski vetar, znaju kako da dođu do sasušene trave i kore mladog drveća. Ma, priroda je čudo, nema šta – dodaje Komatović.

Iako planina nadomak Kraljeva sa krdom poludivljih konja svakako predstavlja neiskorišćen turistički potencijal, na tom planu se malo šta pomera sa mrtve tačke. Uglavnom se sve i dalje svodi na entuzijazam članova ovog Udruženja koji ne kriju svoju ljubav prema prirodi i plemenitim životinjama.

A, da ne ostane sve na rečima, Udruženje je sopstvenim sredstvima na vrhu Stolova podiglo i planinsku kolibu, da se onaj ko se zadesi na planini ogreje, okrepi ili skloni od nevremena.

Defile

Svake godine na Božić, članovi Udruženja u čeze i fijakere upregnu nekoliko poludivljih konja, uglavnom kobila, organizujući svečani defile ulicama Kraljeva.

– To je već postala tradicija, a i naši sugrađani su zavoleli ovu malu manifestaciju. Posle defilea uz iće i piće obično usledi druženje ljubitelja konja. Osim toga, rado izlazimo u susret i mladencima koji žele da se provozaju fijakerom u koji su upregnuti konji sa Stolova – kaže Komatović.

 

G.Ćirović

Foto: G. Šljivić