Naslovna Izdvojeno DUGOVEČNI I DIVLJI

DUGOVEČNI I DIVLJI

7566
0
PODELI

 


FOSILNI OSTACI POJEDINIH HIBRIDA RODA PASA SVEDOČE O TOME DA SU ŽIVELI U DIVLJOJ PRIRODI JOŠ U PREISTORIJSKO DOBA

 

Životinjsko carsto veoma je raznovrsno, ali čovek ne prestaje sa eksperimetisanjem u domenu stvaranja njihovih hibrida. Armija istraživača – inovatora radi na hibridizaciji ne samo domaćih životinja, već i stanovnika divlje prirode. Tako nastaju plodovi neobične istraživačke strasti i u tome ponekad ima praktičnog smisla.

Odabravši dve životinje sa sličnim genima, naučnici pokušavaju da dobiju potomstvo sa boljim osobinama od roditeljskih. Kao rezultat nastaje mnoštvo mutanata koji su najčešće sterilni, ali se događa da izrode simpatične potomke. U prirodi, hibridi koje je stvorio čovek najčešće nisu sposobni da prežive, ali i među njima ima suprotnih primera.

Dobroćudni dogojot

Hibrid šakala i psa poznat je i kao paskoj ili pas Sulimova, po tvorcu Klimu Sulimovu, a jedan od naziva mu je “kvateron” što ukazuje na to da ima četvrtinu šakalove krvi.

Tokom eksperimentisanja ukrštani su srednjeazijski šakal i nemački lovački pas, a muške štence-hibride othranjivale su ženke nemačkih lovačkih pasa, kako bi mladunci upamtili lik pomajke. Dobijeni hibridi nisu prihvatali dresuru, zbog čega su ponovo ukrštani sa nemačkim lovačkim psom.

Postoje podaci da se na aerodromu Šeremetjevo u Moskvi, u službi otkrivanja eksploziva nalazi 25 pasa Sulimova.

Hibrid psa i kojota, koji u divljoj prirodi samo izuzetno može da se vidi, nastao je u domaćim uslovima i može da daje potomke. U Nemačkoj su vršeni eksperimenti koji su pokazali da se u trećoj generaciji ovih hibrida povećava broj genetskih bolesti koje utiču na smanjenje populacije novorođene štenadi.

Eksterijerno, dogojoti imaju osobine oba roditelja. Boja njihove dlake po pravilu je siva ili smeđa, a dugačak i gusto odlakan rep stoji pod uglom od 45 stepeni ili nešto niže. Uši su krupne i uspravne. Pojedini ljubitelji pasa gaje dogojote kao kućne ljubimce. U hibridizaciji se najčešće koriste nemački ovčari, dok se ukrštanjem haskija i kojota dobija hibrid pod imenom plavi dogojot.

Pramajka Nada

Prvi vukopsi pojavili su se još u preistoriji i sudeći po arheološkim nalazima, živeli su na teritoriji SAD pre 10.000 godina, a u Evropi nešto kasnije. Nisu postali posebna rasa, jer su bili agresivni i nakaznog izgleda, sa urođenim anomalijama, i bilo je nemoguće pripitomiti ih i dresirati.

Istraživanja koja je 1998.godine sprovela Američka veterinarska asocijacija potvrdila su da u SAD živi više od 300 hiljada vukopasa.

U Permu je 2000. godine osmišljen projekat stvaranja ovog hibrida. Kao pramajka je poslužila pripitomljena i inteligentna ženka vuka po imenu Nada koju je, dok je bila štene, pronašao i odnegovao šumar. Ona je izgubila vučje navike i to je činilo idealnom majkom budućih nakota. Uparivši je s nemačkim ovčarom Baronom, naučnici su dobili idealne štence vukopsa.

Za 16 godina trajanja projekta odnegovano je pet generacija vukopasa (46 jedinki). Projekat je potom prekinut, u Permskom institutu ostalo je samo pet hibrida, a ostali su dati u zakup raznim državnim službama.

Stvaranje hibrida bilo je rizično, ali je nekoliko značajnih i ubedljivih činjenica presudilo u odobrenju ovog genetskog eksperimenta.

Vukopas se od običnog psa razlikuje nizom specifičnih osobina. Osim izuzetnog čula mirisa, ima neverovatnu snagu, jaku vilicu sa zubima koji su predodređeni za ubijanje, jer su oštriji i snažniji od psećih. Vukopas je dugovečan i za razliku od običnih pasa, koji dožive dve decenije, premaši i 25 godina. Vukopas nije nimalo privržen, zbog čega je idealan za rad u specijalnim službama zaštite.

Neustrašivi kojvuk

Kojvuk je prirodna hibridna zver nastala ukrštanjem kojota sa bilo kojom vrstom severnoameričkog vuka – istočnim, sivim ili riđim. Ovaj hibrid je stvoren u jugoistočnim delovima Kanade i severoistočnim delovima SAD. Nazivaju ga i istočnim kojotom, jer su mu glavni predeli boravka istočna područja Kanade.

Eksterijerno, kojvuk je sličan krupnom kojotu ili riđem vuku. Vuk i kojot su vrste koje su se razdvojile pre oko trista hiljada godina, pri čemu su se kojoti razvijali uporedo sa vukovima Severne Amerike i upravo to je olakšalo proces njihove hibridizacije.

Kojvuk je krupna životinja koja se savršeno prilagodila uslovima života prirodnog predela boravka i poprimila najbolje osobine oba roditelja. Ima vučju agresivnost i sposobnost da lovi u čoporu. Osim toga, ne boji se upada na teritorije gde žive ljudi koje ponekad napada i pravi velike štete na farmama.

Evolutivno, kojvuk je mlada vrsta nastala pre nepunog veka. Iako je veliki poput gorskog cara, nije sposoban da lovi krupnu divljač, pa se ograničava na lov u blizini svoje naseobine, gde lovi glodare, ptice i, ako mu se ukaže prilika, domaće životinje. Razmnožava se mnogo brže od vuka i kojota.

 

Nepredvidivo ponašanje

Spajanje srodnih vrsta u eksperimentima hibridizacije bilo je veoma produktivno, pa su tako nastali i aljaski malamut, sibirski haski, čak i nemački ovčar koji u rodoslovu ima gene vuka i psa. Nedostataci ovakvih ukrštanja po pravilu su nepredvidivo ponašanje i neočekivane i nepoznate fizičke karakteristike dobijenog hibrida.

Tragač za kancerom

Vukopas ima izuzetno osetljivo čulo mirisa. U trenu može da nanjuši trag i oseti miris star sedam dana, a dragocen je i zbog sposobnosti da razlikuje krv zdravog čoveka od onkološki bolesnog.

 

Ljubiša Ž. Petrović