Naslovna Životinje Kinologija ČETIRI VARIJETETA BELGIJSKOG OVČARA, NEPOKOLEBLJIVOG I INTELIGENTNOG ZAŠTITNIKA PORODICE

ČETIRI VARIJETETA BELGIJSKOG OVČARA, NEPOKOLEBLJIVOG I INTELIGENTNOG ZAŠTITNIKA PORODICE

6295
0
PODELI

Malinoa u službi vojske i policije

Krajem 19. veka, u Belgiji je bilo mnogo pastirskih pasa različitih rasa, koji su imali različitu dlaku. Da bi se ovo nekako razgraničilo, entuzijastični ljubitelji pasa oformili su grupu i zatražili da njome upravlja profesor Adolf Rel s Veterinarskog fakulteta u Kirgernu, koji se smatra pravim pionirom i utemeljivačem ove rase pasa.

Programirana selekcija
Rasa je zvanično priznata između 1891. i 1897. godine. Belgijski savez ovčarskih pasa (Club du Chien de Berger Belge) osnovan je 29. septembra 1891. g, a 15. novembra iste godine profesor Rel je u Kirgernu organozovao okupljanje 117 pasa, što mu je omogućilo da sastavi izveštaj i izabere najbolje primerke. Narednih godina, ovaj savez započeo je pravi program selekcije tako što su izvršena neka ukrštanja veoma bliskih srodnika, u koja je bilo uključeno nekolko priplodnih mužjaka. Do 1892. godine, Belgijski savez ovčarskih pasa već je izradio prvi detaljni rasni standard. Samo jedna rasa bila je dozvoljena, sa tri varijante dlake. Ova rasa je tek 1901. godine registrovana u rodovnoj knjizi Belgijskog kinološkog saveza – Kraljevskog društva sent Hubert (LOSH), a rasne osobine i temperament belgijskog ovčara utemeljene su do 1910. godine.
Tokom istorije razvoja rase, pitanje različitih ali prihvatljivih varijeteta i boja izazvalo je mnoge žučne rasprave. S druge strane, ništa što ima veze sa morfologijom rase, njenim temperamentom i podobnošću za rad nikada nije prouzrokovalo bilo kakvo neslaganje.

Određivanje tipova
Danas postoje četiri varijeteta belgijskog ovčara, i to: kratkodlaki u jednoj boji, dugodlaki u dve obojenosti i oštrodlaki varijetet.
Kratkodlaki varijetet belgijskog ovčara je najpopularniji i najzastupljeniji. Razvijan je u blizini grada Mehelena i nazvan je imenom belgijski malinoa. Reputacija najpopularnijeg belgijskog ovčara zadržala se u matičnoj zemlji, ali su veću popularnost stekli u Americi. Malinoe su danas veoma zastupljeni kao službeni psi u vojsci i policiji.
Dugodlaki varijeteti belgijskog ovčara su grenendal i terviren. Grenendal je belgijski ovčar duge, crne dlake, a ime je dobio po nazivu dvorca njegovog glavnog odgajivača. Prvi grenendal se oštenio 1879. godine, i to ukrštanjem pastirskog psa Pikara i ženke dugačke dlake po imenu Mala. Mužjak koji je tako nastao, ukršten je potom sa sestrama i predstavlja okosnicu čitave rase. U istom periodu, riđi belgijski ovčar, grube i oštre dlake, nazvan je lakenoa, u čast kraljevskog dvorca Laeken. Terviren je dugodlaki varijetet sa dlakom lavlje boje čini su krajevi karbonizirani.

Elegantna robusnost
Belgijski ovčar je harmonično građen pas srednjih proporcija, po karakteru inteligentan, naviknut na život u slobodi i veoma otporan, sposoban da opstane u svim godišnjim dobima i oštrim klimatskim uslovima.
Harmonija telesnog oblika i ponosno nošenje glave odaju utisak elegantne robusnosti, koja je nasledna osobina ove radne rase pasa. Poželjna veličina je prosečno 62 cm za mužjaka i 58 cm za ženke, i dozvoljeno je odstupanje od 2 cm nadole ili 4 cm nagore.
Glava je oblikovana karakteristično, nije preterano duga i suva. Lobanja i njuška su približno iste dužine. Lobanja je srednje široka i u dobroj proporciji prema dužini glave. Čelo je više ravno nego zaobljeno, a središnja linija blago je naglašena. Posmatrano sa strane, linija lobanje paralelna je sa nosnikom. Njuška može da bude nešto duža, ali ne sme da menja opšti utisak. Nosna pečurka je crna, sa dobro otvorenim nozdrvama. Njuška je srednje duga i ka nosu se ravnomerno sužava. Nosnik je ravan, posmatrano sa strane, i paralelan s linijom lobanje. Usne su tanke, napeto priležuće i veoma pigmentisane. Crvenilo sluzokoža ne sme da bude vidljivo. Obrazi su suvi, prilično ravni i dobro mišićavi. Vilice su s jakim belim pravilnim zubima koji su postavljeni duboko u dobro oblikovane vilice. Zubalo je makazasto pri čemu sekutići gornje vilice bez razmaka naležu na one iz donje. Toleriše se i kleštasto zubalo, kome pastiri daju prednost. Dozvoljen je nedostatak dva prva premolara (P1). Nedostatak trećeg molara ne uzima se u razmatranje. Stop je srednje izražen, ali ipak vidljivo oblikovan. Nadočni lukovi nisu istureni napred. Ispred očiju njuška mora da bude dobro oblikovana vidljivim udubljenjem. Oči su srednje velike, nisu upale, niti buljave. Blago su bademaste i braonkaste boje, po mogućstvu tamne. Očni kapci su crno oivičeni. Pogled je direktan, živahan, bistar i ispitujući. Uši su visoko usađene, jednakostranično trouglaste i napeto uspravne. Usna školjka je dobro zaobljena u bazi.
Vrat je blago izdužen, bez fanona je i širi se ka plećkama. Potiljak je blago zaobljen. Telo je snažno i nije preteško. Kod mužjaka dužina tela (mereno od ramenog zgloba do sedne kvrge) odgovara visini grebena. Ženke smeju da budu nešto duže. Greben je jasno izražen. Gornjal linija (leđa i slabine) je ravna, široka i dobro mišićava. Sapi su veoma blago padajuće, i nisu preterano široke. Spreda posmatrano, predgrudi nisu tako široke, ali ne smeju da budu ni uske. Grudi su srednje široke i treba da budu duboke kao kod svih životinja, i veoma izdržljive. Grudni koš je u gornjem delu sačinjen od dobro zaobljenih rebara. Stomak je srednje razvijen, nije opušten, niti hrtolik, i harmonično produžava donju liniju grudnog koša.
Prednje noge su snažnih kostiju, suve i snažnih mišića. Plećke su duge, kose, ravno priležuće i sa nadlakticom čine potreban ugao od 110-115 stepeni koji laktovima omogućava slobodnu pokretljivost. Nadlaktice treba da se pokreću tačno u smeru duže ose tela. Podlaktice su duge i dobro mišićave. Došaplja su snažna i kratka. Zglob je suv. Šape su okruglaste, prsti dobro zaobljeni i priležu usko jedan uz drugi. Jastučići su čvrsti i elastični, a nokti tamni i jaki. Zadnje noge su snažne, bez nezgrapnosti i moraju da se kreću u istoj ravni kao i prednje, i postavljene su vertikalno ka zemlji. Butine su široke i snažno mišićave. Koleni zglob leži približno vertikalno ispred kuka. Potkolenica je duga, široka i mišićava. Skočni zglob je dovoljno uglovan, ali ne preterano. Široki skočni zglobovi treba da budu što niže postavljeni i dobro mišićavi i posmatrani od pozadi, treba da budu sasvim paralelni. Došaplja su čvrsta i kratka. Zaperci nisu poželjni na zadnjim nogama.
Rep je dobro usađen, u osnovi je debeo i srednje dug. U mirovanju je viseće nošen i u visini skočnih zglobova, na svom kraju, pravi blagi zavijutak unazad. U kretanju je nošen podignuto, pri čemu se zavijutak na vrhu ispravi i ne srne da pravi udicu ili da ima postrano odstupanje.

Obojenost dlake
Dlaka belgijskih ovčara je različite dužine, rasporeda i građe, što označava razlike između varijeteta. Svi moraju da imaju bogatu i gustu dlaku dobre strukture koja, zajedno sa poddlakom, čini odličan zaštitni omotač. Maska na glavi mora da bude jedinstvena crna zona na gornjim i donjim usnama, uglu usana i očnim kapcima. Koža je elastična, ali napeto priležuća uz telo. Vidljive sluzokože veoma su pigmentisane.
Kad je reč o obojenosti varijeteta, standard propisuje sledeće:
Terviren: lavlja boja sa karboniziranim krajevima je prirodna boja i preferira se u odnosu na druge. Lavlja boja treba da bude topla, ni svetla, niti isprana. Svi psi čija nijansa boje ne odgovara željenom intenzitetu, ne mogu dobiti odličnu ocenu.
Malinoa: dozvoljena je samo lavlja boja sa karboniziranim krajevima i crna maska.
Grenendal: dozvoljena je samo jednobojna, crna.
Lakenoa: lavlja boja sa ostatkom jednog crnog tona, u osnovi na njušci i na repu. Dozvoljeno je nešto belog na predgrudima i na prstima.
Dr vet. Darko Drobnjak

Antrf.
Živahan i radoznao
Na osnovu urođene sposobnosti za rad, poseduje kvalitet odličnog čuvara stada, imanja i kuće. U slučaju potrebe ne uzmiče, pa postaje tvrdoglav i žustar zaštitnik svog vlasnika. Budan je i oprezan, veoma inteligentan, i ima živahnu i istražujuću narav.

Obavezne kontrole
Kod belgijskih ovčara u literaturi su zabeležena sledeća oboljenja: koronarna arterijska bolest, kožne alergije i epilepsija. Preporučuje se kontrola roditelja na displaziju kukova i laktova. Životni vek je od 10 do 12 godina.

Standard FCI
Prema klasifikaciji Međunarodne kinološke federacije, belgijski ovčari spadaju u prvu grupu (ovčarski psi i psi terači stoke), sekciju 1 (ovčarski psi). Standard pod brojem 15 poslednji put je korigovan 2001. godine.